Posle dužeg vremena pišem o svojim procesima kroz koje sam prolazila, koliko je važno biti ih svestan i suočiti se sa sopstvenom ranjivošću.

Nedavno sam imala javni nastup na 4.godini glume, za koji sam odabrala da radim performans sa drugaricom i koleginicom Tamarom.

Tema performansa jeste bila borba sa sopstvenom senkom i prihvatanje iste. Pesma koju sam odabrala jeste Nepovratna pesma - Mike Antića, koju pretpostavljam mnogi od vas znaju.

Sa ove distance ne tako daleke mogu reći otvoreno da nije bilo lako odraditi performans koji se i mene ticao lično, a još teže mi je bilo što sam znala da je to trebalo predstaviti javno.

Kada sam počela da radim na njemu prolazila sam kroz razna preispitivanja, da li mi to treba?

Zašto baš senka je ta koja treba dati odgovore, a onda je sve počelo.

Prvo što sam spoznala tim radom jeste šta senka znači nama, zašto je često ne vidimo i šta ona za nas znači kao veoma važna komponenta naše ličnosti.

Možda za nekoga ovo zvuči banalno ali sa sigurnošću mogu da kažem da niko se nikada nije susreo sa svojom senkom ili ukoliko jeste onda će razumeti nastavak moje priče.

Pitanja su krenula sama da se postavljaju, ko sam ja? Da li ja vidim sebe iz realne perspektive, da li sam ja dobra ili loša osoba ili sam i jedno i drugo.

Pitanja o sopstvenim vrednostima, poruke koje sam dobijala od roditelja veoma surove i koje je moja senka preuzela kao obrazac ponašanja koji me je terorisao svih ovih godina. Nisam mogla da dođem sebi koliko čovek nije svestan sebe i svojih obrazaca, dok sebe ne vidi iz drugačije perspektive.

Na moju sreću gluma mi je to omogućila. Bila sam prestravljena i srećna u isto vreme koliko čovek može biti surov prema sebi iz neznanja i zbog pogrešnih poruka koje su vam slali roditelji, staratelji iz sopstvene nesigurnosti i nezadovoljstva.  Najsurovije jeste što sam prepoznala da moja senka je dugo bila zarobljena devojčica od 14.godina koja je sve loše obrasce i poruke upijala nakon što je izgubila oslonac najvažniji u životu, a to je bila moja baka uz koju sam odrastala. 

Samim tim jedini uzor kome sam u tom trenutku mogla da verujem jeste bila moja tetka, koja je bila emotivno osakaćena za bilo koju vrstu zdrave podrške koja je devojčici u pubertetu zaista potrebna.

Kada sam počela da radim na pesmi koja govori o borbi osećanja da li treba otići, ostati negde gde ne pripadate, procesi su počeli.  Celog života sam se trudila da ostanem u porodici koja me nije razumela i koja je želela da budem neko ko nikada neću biti.

 Želeli su da verujem da je najbolje biti prosečan, po pravilima koje društvo nameće i samo da ne čuje komšija da sam nešto uradila što nije trebalo, skandal!

Svoj put sam davno pronašla u glumi, kao utočištu koje mi je ukazalo da je u redu biti drugačiji, kreativan, vedar i pun života.

Gluma me je naučila da sebi kažem da je u redu biti ranjiv, emotivan i da je u redu reći istinu i kada drugi misle drugačije. Sve ovo vam pišem sada kako bi pojasnila koliko je važno slediti svoje srce i snove i ma koliko vas život šamarao i porodica ne prihvatala, treba da volite sebe, jer to vas senka i uči.  Performansom i sjajnom partnerkom Tamarom sam shvatila i uspela da razumem svoju suštinu bića, da je u redu biti ponekad ljut, da je u redu pogrešiti i upisati pogrešan faks i još ga završiti, jer je to porodica želela. Takođe me je naučila Nepovratna pesma da je važno da želja ukoliko se ne ostavaruje može da vas kao zmija ujede za srce i učini nezadovoljnim za ceo život.

Uvek sam pratila svoje srce koje je vapilo za životnom radošću i kada sam dobijala poruke da nisam dovoljno dobra za neke stvari i kada su me šibali rečima da sam pička, ja sam znala da sam na pravom putu, putu koji nikada ti isti ljudi neće razumeti.

Moja senka me je naučila da je u redu biti sjeban, biti emotivan, biti strastvena, voljena i pre svega hrabra i imati muda za mnoge životne poduhvate koje tek planiram da ostvarim i koji me čekaju.

I ovim tekstom sam želela svima da poručim da je u redu biti depresivan i tužan kada se preispituješ I kada sebe ne vidiš jasno, ali takođe je važno znati da iz svega izvučete lekciju koja će vam poslužiti za kasnije kao jedno iskustvo koje će vam pomoći da se izborite za ono što celim srcem želite.

Moj tekst današnji posvećujem mojim Lekartovcima, koji su me videli ogoljenu, ranjivu u svojim procesima i koji se nisu plašili da prihvate i deo mene koji nisu imali prilike da vide.

Svoj tekst posvećujem i svim divnim ljudima koji misle da ako zaplaču mogu javno osetiti sramotu od tuđih pogleda i osudu. Zapamtite, to više nije vaša stvar, kako će se drugi nositi sa tom vašom tugom, jer  svako se svakoga dana bori sa svojom senkom samo je važno da i to znate.

I najvažnije za kraj :  Ako ikada kreneš, nemoj nikada da se vratiš!Leti, sanjaj, stvaraj zoru kada je veče neka od tebe život uči da se peni i da teče. Budi neko čudo što ne ume ništa malo, pa kad kreneš kreni ludo, ustreptalo, radoznalo!