U psihologoji ličnih konstrukata čiju sam edukaciju pohađala više životnih uloga nazivaju jastvima.

Svako od nas poseduje mnogo jastava ili različitih uloga u zavisnosti od prilike, ljudi, porodice, posla, čak i emotivnog partnera.

Zašto uvek pripremamo različite uloge na sceni svakodnevnog života?

Da li nam je teško da prihvatimo ko smo zaista ili smatramo da jedno naše lice nije dovoljno za svet koji ih ima i previše?

Vidite, mnogo puta  sam čula od ljudi za mene ona je hladna, svađalica,drska, bezobrazna, nezainteresovana, mrgud, muškarci je se plaše zbog arogantnog stava, dok žene su me ocenjivale kao depresivnu, naivnu, idealnu rivalku za dokazivanje koja će bolje osvojiti muškarca ili nekoga ko ume da zabavlja u kafani do zore.

Mnogo sam se naslušala pogrešnih predstava o sebi, suočavala se sa sopstvenim bolom što nisam u mogućnosti da objasnim ljudima ko sam, kakva sam zaista i koliko je moja hladnoća, štit narastao od povreda nanetih godinama zbog nemogućnosti da se prilagodim.

Znate, kada dođete u neke godine u kojima se ja nalazim sada i kada ste na sredini života jednog koji imate, shvatite: Savršeno me zabole šta drugi misle o meni!

Iskrena da budem žao mi je što sam tolike godine trudila da se opravdam i razumem, dok zapravo nisam shvatila ko mi je upućivao te komentare, šta su ti ljudi uradili da bi bili merodavni da mi sude, ko može uopšte vama da sudi i sa kojim pravom?

U mojoj porodici je kritikovanje bilo kao dobar dan! Ustanem ujutro ne jede mi se doručak koji mi je spremljen, jer sam bila dete koje je više volelo igru nego da jede, prva packa: Vidi kako si mršava, mora da jedeš nešto, vidi kako izgledaš!

Zato sam hranu smatrala nužnom ne izvorom života, što sam i sama sebe učila dok sam radila u vrtiću, pričajući deci koliko je obrok važan, naravno nisam ih zastrašivala mrašavošću, da ne bi imali komplekse i frustracije, da ne izgledaju lepo, sa kojom sam se nosila dobar deo života. Ta Aleksandra u porodici se učila poslušnosti i bila nevidljiva Aleksandra.

Došao je odabir srednje škole i upis dodatnih aktivnosti. Srednju školu sam upisala po blago rečeno svojoj želji, onda sam upisala glumu i tu počela da pronalazim svoje utočište.

Kada su primetili u porodici da mi gluma ide tada je došlo do problema i nastavak kritika sa kojima se pubertetlija jako teško nosi, ali i to sam nekako izgurala. Kako?

Raspravom i tada postala bez svađalica i hladna Aleksandra koja je počela da se bori za svoja prava. Izborila sam se da nastavim da se bavim glumom koja mi je nakratko vraćala samopouzdanje. a kod kuće bi se sve sagrađeno na sceni raspadalo.

Teška je to borba i surova bila. Moje lice na glumi jeste bilo nasmejano da drugi ne bi primetili da se borim sa aždajama koje me ne razumeju. Vremenom sam naučila da kada je teško samo osmeh razvučem i sve je idealno, nije bilo važno da li se moj svet iznutra raspada, niko to nije morao da vidi, dovoljno jeste bilo da ja znam.

Vremenom su moje muke narastale oko odabira fakulteta koji sam želela da upišem, a nažalost upisala drugi koji nisam ni želela ali sam ga uz svu moju upornost završila kako bih dokazala da mogu. Tokom celog mog studiranja sam se bavila i dalje glumom, uvek bih našla neku trupu ili dramsku sekciju kojoj bih se pridružila i nastavila sa radom na predstavama.

Moja želja jeste bila velika i moja ljubav me je vodila. Moji u porodici su videli da ne odustajem, iz straha da ne završim njihov željeni fakultet svakog dana su me čašćavali komentarima, da od mene ništa neće biti i da nikada neću završiti fakultet. Godine su prolazile moj bes i ljutnja se razvijao do tih razmera da sam postala preosetljiva na bilo koju vrstu negativnog komentara i nepravde upućena meni ili nekom drugom. Postajala sam sve više nesrećnija i nestabilnija, čak ni gluma mi nije pomagala jer su moji mehanizmi postajali sve slabiji da se nose sa ranama iz prošlosti. Onda je došao momenat pucanja i odluke da potražim pomoć kako se nositi sa svim tim dugogodišnjim uvredama, povredama i ranama koje su neprestano krvarile.  Završila sam novinarstvo i pukla, krenula sam na terapiju i pojasnila sebi da koliko si nekad u životu jak dođe momenat da se maske moraju baciti i zahvaliti im da ti više nisu potrebne jer su me one i dovele do ćorsokaka.

Nije bilo lako suočiti se sa sopstvenom nemoći, ali za sve u životu postoji rešenje, to sam davno naučila.

Koliki god teret u životu da vas zadesi, verujte mi univerzum vam nije poslao da se mučite već da naučite.

Tako sam i ja vremenom na terapiji naučila mnogo toga. Upoznala sebe, shvatila koliko mogu i šta ne mogu. Naučila sam da se ljutim samo kada imam realan razlog za to.

Naučila sam da plačem kada mi je teško kako me bes i ljutnja ne bi odveli na put destrukcije i poroka.

Shvatila da je moja porodica radila za mene onako kako je umela, ne da bi me povredila, već nisu umeli drugačije. Bolno je bilo saznanje da ste odrastali u porodici kao jedino svesno biće, svesno sebe i svog bola, koji bi teško ko mogao da razume, a da ga prethodno nije doživeo.

Zato sam u svojoj samoći mnogo toga pregurala, sa osmehom ili hladnim pogledom bez prisustva bilo kakve emocije, jer se i to moralo u trenucima bola. U životu se sve nauči kada je teško i bolno. Lica i uloge sam zamenila pravim ulogama na sceni i učim svakoga dana da sebi dozvolim da na sceni rastem i proširujem svoje emotivne kapacitete, jer je to moja terapija, moje utočište, moj hram.

Najvažnije jeste kada sva oluja prođe, kada se sastavite jednom, zrelost prihvatite kao nešto što vas vodi napred i  da je svaka promena bolna ali veoma lekovita i u moj život uvek dobrodošla, sve svoje snove možete početi da ostvarujete.

Nije lako bilo prihvatiti sudbinu koja mi je data, ali znam da sam zahvaljujući svim mukama postala bolji čovek, kojoj deca prilaze osmehom i raširenih ruku, pokazatelj istine.

I sada sebi svakoga dana zadajem zadatak da učim iznova i iznova kako sebe da pohvalim, kroz moj rad sa decom i kako sebe da volim bezuslovno, ma kakva tog dana, meseca ili godine bila, nije lako, ali verujte mi sve se u životu može naučiti samo je volja potrebna, a ja je se nikada nisam odrekla, nemojte ni vi.

Odbacite vaše uloge i maske koje vam loše stoje i pokažite sebe u pravom svetlu, pre svega što ćete se sebi najviše dopadati, a drugi kada vide vašu istinsku ljubav prema sebi, prihvatiti ne razmišlajući ko ste, šta ste i odakle dolazite. Samo je ljubav i iskrenost ključ odnosa, sve ostalo je laž.