Dragi moji posle dužeg vremena sam se odlučila da najiskrenije pišem na temu polja partnerstva i puta na kojem sam uvek se osećala kao gubitnik.

Mislim da bi sada mnoge žene prokomentarisale : Kako može javno da piše o ovakvim stvarima?

Jebote, koja paćenica! Šta joj je ovo trebalo? A ja sada dajem odgovor na temu kojom se bavim, a to jeste da pojasnim ženama da ovim tekstom ne jadikujem nad sobom, već govorim o svojoj dugogodišnjoj borbi protiv straha i neuspeha, koji me je pratio iz istog razloga.

Vidite mnogi prijatelji me smatraju borcem u životu, u poslu, generalno. Dugo nisam sebi odavala javno priznanje za sve svoje neupehe i uspehe koje sam na svom putu savladala, pa evo to i sada da učinim....:)...Šalu na stranu, ali tema jeste, kako neko sa trideset godina kao što sam ja jeste i dalje sama. Da li meni nešto nedostaje? Nisam sama sa sobom? Poročna ili neuhvatljiva? Iskrena da budem sve sam mislila da sam to ja, a zapravo ništa od toga samo prestravljena. Čega? Pa možda će zvučati ludo, ali ljubavi! Da, tog predivnog osećaja, kome svi teže, a ja godinama bežim.

Šta na ovoj slici nije u redu?

Pre svega, svako od nas ima različite strahove, da ne bude izneveren, prevaren, povređen, ostavljen, a ja da ne osetim tu predivnu ljubav kojoj težim svih godina i da ukoliko je ikada osetim u tom intezitetu koji sanjam, strah da ću se ugušiti i pobeći je uvek veći.

Pojasniću, sled mojih strahova počinju od iskustva sa ostavljanjem od strane moje mame, sa dve godine.  Ljubav u tom bazičnom obliku mi je u neku ruku strana. Ljubav koju sam kao alternaciju dobijala od moje predivne bake nije bila dovoljna, koliko jeste meni u razvojnom periodu bilo potrebno, tako da sam je ostala gladna. Tokom svog odrastanja imala sam svoje supstitute koji su mi nadomešćivale ljubav na različite načine. Moju prvu i pravu ljubav koju sam uspela da osetim bez supstituta bila je na sceni kada sam kročila i ušla u svet glume. Ljubav se sama rodila, rasla je iz dana u dan i postala moj vazduh koji dišem. Vremenom sam svoje potrebe preusmeravala i na prijatelje, ali kada bi došao partner iz straha bih ga ugušila i oterala ili pobegla iz odnosa kojem nisam davala priliku čak ni da vidim šta bi to moglo biti?

Svakoga dana sam svoju ljubavnu hranu skupljala na različite načine, ali potrebu za bliskošću nisam umela da izrazim.

Drugarice su imale problem sa zagrljajem, poljupcem, a kamoli nekim intezivnijim načinom izražavanjem emocija, samo bih se ukočila, a one prepale od mojih reakcija.

Moje neispunjenje ljubavlju od strane partnera zamenio je strah, frustracija, usamljenost i lutanje.

Gluma nije više mogla ni to da mi nadomesti, prijatelji su ostajali nemoćni. Krenula sam na terapiju kako bih počela da pričam o svojim potrebama koje nisam umela da izrazim i pokažem.

Na sceni mi nije bilo teško jer sam intresantna stvar u tom periodu dobijala uloge koje nisu zahtevale tu vrstu intime koja bi me verovatno do izvesne mere hendikepirala da se izrazim u punom intezitetu koji je potreban za izvesnu ulogu.

Nije ništa na tom putu spoznaje o sebi i svojim nedostacima bilo lako, a ponajmanje saznanje da prvi kontakt se ostvaruje sa majkom i da bliskost se zasniva na odnosu koji si izgradio kao dete sa majkom. Pitala sam se godinama pa kako ja da čitam potrebe drugoga i da podelim sa nekim to što mu je potrebno kada ni sama nisam znala kako to izgleda. Odlazila sam na razne telesne vežbe kroz ples iako to nisam naglas izgovarala čemu mi ples ili psihodrama služe, a zapravo sam tamo učila da se emotivno osposobim za svakodnevni život i emotivnu razmenu.

Partneri su prolazili pored mene, jer su shvatali da ne mogu da dobiju od mene ono što im je potrebno jer sam uglavnom imala partnere koji su očekivali isto što i ja da ih naučim da vole, da mi pruže ljubav ili ja njima, a nažalost obe strane su ostajale praznih ruku.

Nikada nisam mislila da ću moći na ovu temu pričati ovako otvoreno i javno ali sam shvatila, da bih ovim tekstom mogla da pomognem kako sebi tako i ženama koje se plaše da ne budu povređene i zbog toga ostaju godinama same.

Ovi m tekstom bih pre svega htela da ukažem na to koliko je uloga majke veoma važna u razvoju deteta bilo ženskog ili muškog i da ukoliko dete od prvog dana ne dobija dovoljno ljubavi ostaje je uskraćen na nekom nivou za ceo život, što ga čini osobom sa hendikepom neke vrste.

Svesnost o tome da je važno razmeniti zagrljaje, poljupce sa prijateljima, decom stekla sam kroz sopstveni rad sa decom, koja su me promenila, koja su me naučila iskrenoj ljubavi, ljubavi bez straha.  Poslovi čak koje sam nalazila su mi ukazivali i davali ono što mi je potrebno,  a to je da naučim šta ljubav jeste, a šte je strah.

Put straha na kojem se osećate kao gubitnik nije lak, ali ga nije teško ni pobediti ukoliko znate šta dobijate, a ja sam vremenom saznala.

Svojim svakodnevnim radom kroz terapiju, glumu i rad sa decom znam da moj put gubitnika se smanjuje, put za pravog partnera koji će prepoznati sebe u meni i ja u njemu me čeka uskoro, a do toga ne bi došlo da nisam borac, kao što moji divni prijatelji kažu.

Verujte i kada je mnogo teško, kada mislite da je sve izgubljeno, kada partner nije odgovarajući, menjajte ga i tražite od života više.

Put straha, put gubitnika vam daje važnu lekciju svakoga dana, a to jeste da priznate svoju snagu, ljubav prema sebi, životu i najvažnije blagu koje posedujete u sebi, a za to vam nije potreban partner da vam na to ukaže. 

Recept smislenijeg i ispunjenijeg  života :

Budite najveći gubitnik koga će svi jednog dana spominjati, kome će se svi diviti, jer će svoje poraze pretvoriti u pobede, ljubavlju prema sebi i životu koji mu je dat, a nije lak. Možda i ako vas ne spomenu, vi sebi ponavljajte svakoga dana koliki ste gubitnik bili, a gde ste danas, u porazima leži vaša snaga, ne zaboravite to!