Izlazim već mesecima unazad, od kako sam izašla iz duge veze i stalno se jedno te isto pitam, gde je nestala ljubav?

Za stolovima sede zasebno devojke sve lepe, da ne znaš na koju stranu da pogledaš. Dok momci na drugoj strani se zabavljaju gledajući slike na Instagramu ili Facebook. Zapravo niko da se pogleda međusobno.

Zapitah se, kako je moguće da je u intervalu od 4.godine koliko sam provela u vezi sa dečkom pa do današnjeg dana vreme promenilo status samaca u nezainteresovane.

Od kako sam izašla iz veze nisam žurila da pronađem osobu koja će mi biti budući partner, jer sam želela da prvo shvatim šta želim. Nakon godinu dana promatranja shvatila sam šta mi je potrebno, ali tog čuda ni na vidiku…

Upoznaješ tako razne ljude na putu potrage novog partnera i shvatiš da se sve svodi na kratkotrajnu zabavu, površne razgovore bez poente i bez realnog interesovanja za drugu osobu, zabrinjavajuće zaista.

Pitam se zašto se svi školuju, kada su jedino u stanju da vode površne razgovore. Šta će ti enciklopedijsko znanje kada ga u praksi ne umeš upotrebiti. Svi bi želeli da su kao nešto pametni, a zapravo od praznine emotivne ne mogu da dišu.

Svakoga dana slušam priče ovaj prevario ovu, u braku kao da su stranci, nema poštovanja, opet dolazim do mog davnog zaključka da je brak besmislena zajednica u 21.veku, koja služi samo kao paravan za neveru i tretiranje žene kao roba.

Sve više kao neko ko se bavi savetovanjem mogu da kažem da ukoliko ljudi istinski ne rade na sebi u duhovnom i emotivnom smislu ne piše se nikome dobro.

Veze ne mogu opstati ako nema iskrenosti, razumevanja i poštovanja.Lake devojke dođu i prođu ali kada se sutradan otrezniš i shvatiš da si ponovo sam, kuda sve to vodi?

Devojke u trideset godina i dalje same glume razuzdane tinejdžerke, kako bi se dodvorile muškarcima u 40.godinama koji glume frajere neuhvatljive, koji kurac?

Ljudi moji, suština jeste u ljubavi, razmeniti emociju sa nekim, energiju, poljupce, dodire, zagrljaje, a ne biti nečija potreba za jedno veče i tako iznova, kuda smo to zalutali i izgubili se na putu bluda?

Devojke ne žele nezavisnost u potpunosti, one žele da budu voljene kao I muškarci, svi želimo iste stvari da budemo voljeni i da volimo, pa zašto od toga bežimo?

Uvek sam bila od onih devojaka koje veruju u ljubav do kraja života, a sada se svodi misao mnogih o ljubavi, ljubav pre i posle nekog skota, da li se tako treba tretirati bilo ko?

Možda ja očekujem previše, ali bez ljubavi ne vidim smisao bilo čijeg postojanja, nema psihološkog razvoja, nema progresa bilo koje vrste.

Gde je ljubav nestala?