Dugo sam razmišljala šta bih mladim ljudima koji tek stvaraju svoju budućnost poručila, nakon 5.godina intezivnog rada u pedagogiji. Sada već,mogu reći samo jedno : Sledite svoju intuiciju, svoje srce.

Svesna sam da kada bi roditelji pročitali moj tekst verovatno zamerili na bajkovitoj rečenici, koju svakoga dana mogu deca, pa čak i odrasli čuti iz popularne psihologije ili kvazi coucha, ali ne bih bila iskrena kada bih rekla nešto drugačije.

Veoma je važno iz moje perspektive sada već odrasle osobe, reći detetu da je: Vredno, dobro, pametno, da može više i rečenica : Samo napred, možeš ti to…jeste ono što je malim srcima potrebno.

Ljubav je deci pre svega svakoga dana potrebna, vera u njihove sposobnosti i podrška čak i kada pogreše,kako bi izrasli u zdrave i ne isfrustrirane i neurotične osobe.

Svaka odluka koju sam donela samostalno je uvek išla uz anksioznost i nesigurnost da li je to što radim dobro?

Dugo godina rada na sebi jeste mi ukazalo na to da roditelji nisu bili uz mene kada sam donosila velike odluke, kao što je odabir srednje škole, fakultet I sl. Bili su fiktivno tu, nametajući mi njihove izbore, koje sva sreća nisam poslušala. Nažalost, postoje trenuci kada dete koje nije imalo podršku kao što sam ja bila, odlučivala po intuiciji, koja me ni do dana današnjeg nije izneverila.

Kada sam odlučila da stanem na pozornicu, bilo je uz sugestiju mojih staratelja, ali ne i uz njihovu podršku. Onog trenutka kada su shvatili da ja mislim ozbiljno time da se bavim,pokušavli su da me odgovore. Više su brinuli, kako ću živeti od umetnosti, nego za čim moje srce kuca i da li to mene čini srećnom?

Razumem iz ove perspektive njihovu brigu, ali ono što je deci u važnim trenucima odlučivanja neophodno, jeste ne osuđivati njihove izbore, već ih pustiti da sami vide da li je to njihov put.

Sada bi roditelji rekli: Pa jeste da ga pustim, šta on zna sa 7. ili 14. godina.

Roditelji dragi, nećete verovati, ali dete uzrasta 3.godine već zna šta hoće, a šta neće, dok dete sa sedam već je informatički pismenije od nas sa 30.godina, a da ne govorim o deci tinejdžerskog uzrasta.

Ovaj tekst sam namenila mojoj deci kojoj sam bila mentor prethodnih 5.godina. Srednjoškolcima  i fakultetdžijama koji su dolazili na moje Edukacije scenskog nastupa , neki od njih su sada već završili fakultete i zaposlili se. Danas kada se sretnemo sa osmehom se pozdravljamo, prepričavajući iskustva sa naših radionica i druženja.

Nema većeg zadovoljstva kada vidite da su svi ti divni ljudi pronašli svoj put,put do sebe i kako ga sada grade.

Nije lako dragi roditelji poverovati da je jednom tako malom biću od svega 7, 14. godina moguće dozvoliti da bira, ali verujte da je dovoljno da budete tu za njih, da im dajete vetar u leđa, pridržite kada posustanu, zagrlite kada je teško i uvek ponavljati : Biće bolje, veruj u sebe!

Svoj put sam pronašla sa sigurnošću mogu da kažem veoma teško ,jer moja podrška je bila imaginarna bazirajući se na staroj bazi koju je nekada izgradila moja baka do moje 14.godine. Ta baza se zasnivala na neizmernoj ljubavi, iskrenosti, konstruktivnoj kritici i podršci koju osećam svakoga dana kada želim da odustanem.

Zato ovaj tekst posvećujem mojim polaznicima, đacima, koji su mi dali svoje poverenje, koji su mnogo toga razvili, primili, nadogradili i postali sjajni ljudi, kao i mojim  mališanima čiji se putevi već polako ocrtavaju.

Moj put slobode, put ljubavi, jeste put razmene koju svakoga dana doživljavam i iskustveno bogat, pun ljubavi kako prema sebi, tako i drugima, zato sledite svoje srce i nikada nećete pogrešiti